Stotinama godina prije nastanka prave animacije, ljudi su uživali u predstavama s pokretnim figurama koje su bile ručno napravljene i manipulirae u lutkarstvu, automatima, igri sjena i čarobnoj svjetiljci. Multimedijske predstave fantazmagorija koje su bile vrlo popularne u zapadnoeuropskim kazalištima od kraja 18. stoljeća do prve polovice 19. stoljeća, sadržavale su životne projekcije pokretnih duhova i druge zastrašujuće slike u pokretu.
1833. godine stroboskopski disk uveo je princip moderne animacije sa sekvencijalnim slikama koje su se prikazivale jedna po jedna u brzom slijedu kako bi se stvorila optička iluzija filmova. Serije sekvencijalnih slika povremeno su nastajale tijekom tisuća godina, ali stroboskopski disk pružio je prvu metodu predstavljanja takvih slika u fluidnom kretanju, a umjetnici su po prvi puta stvorili serije s pravilnim sustavnim raščlanjivanjem pokreta. Načelo stroboskopske animacije također je primijenjeno u zoetropu (1866), flip booku (1868) i praksinoskopu(1877.). Prosječna animacija 19. stoljeća sadržavala je oko 12 slika koje su se prikazivale u neprekidnoj petlji ručnim okretanjem uređaja. Preokretna knjiga često je sadržavala više slika i imala je početak i kraj, ali njezina animacija ne bi trajala dulje od nekoliko sekundi. Čini se da je prvi koji je stvorio puno duže sekvence bio Charles-Émile Reynaud , koji je između 1892. i 1900. imao puno uspjeha sa svojim 'Pantomimskim luminusima' dugim 10 do 15 minuta.
Stroboskop
Zoetrop
Praksinoskop